#pixiekid

She made me the summer.
.
#PixieKid #TinyArtist #KnowsMamaHatesWinter #SummerVibes #PresentsFromPixie #RainbowsAreLife
https://www.instagram.com/p/CV39S8Lsk7L/?utm_medium=tumblr

Kid
.
#pixiekid #camplife #lunchbreak #zoodleslunch #butrealzoodles #notzucchininoodles #imacoolmom
https://www.instagram.com/p/CTU84iWLwQW/?utm_medium=tumblr

A fancy pixie
.
#pixiekid #bowtielife #monochromatic #shesmyfave
https://www.instagram.com/p/CR83xubrvCv/?utm_medium=tumblr

New hair day for me and the minions. The little one needed rainbow hair, too. 🌈❤️ #hairday #pixiekid #theuglyone #mygdface #joicocolorintensity
https://www.instagram.com/p/CFDUSU4DmPy/?igshid=1ox7prt4qjwna

Pixie colours a fox friend. #lilvalkyrie #pixiekid #woodlandcolouringbook
https://www.instagram.com/p/CE66SBiDwj1/?igshid=mcvawh0n6dn7

She just never stops!!! @_theimaginationspace_ #pixiekid #wecsoclimber #mykid #theimaginationspace #zoomies
https://www.instagram.com/p/CEXM0Z3DWbH/?igshid=m1atkka97t6s

Once, a long long time ago, maybe a lives before this one…before I knew how the clouds are made and why is the sea blue…Before, way before that I almost don’t remember when…Before, so missed like it was gone yesterday. [[MORE]]Before, while this word was not so hard, while she wasn’t at all…Before I gathered these experiences that defines me, before when there was a room in my heart, before, like it reminds me It could be right now. But it was before…way way before, maybe lives before this one…and sometimes, now more then before, I mind some things I know…And she would have loved me, the one from before, more than she is now myself missed.

Zapravo, sve se može kad se ima PixieKid Mei tai nosiljka. Poznajem tri vile. Baš sam im, onako, prijateljica, iako sama nisam vila. Te tri vile, jedna drugoj su uho do uha, a duh svake od njih vrtoglavo se vrti na cirkuskom vrtuljku urličući veselje bez reda i odabranog trenutka. Njihova je sloboda brižna. Njihove male ručice i otvoreni umovi posve nesvjesno i sasvim nevino kroje svemire u kojima se igraju. I njihova igra ne prestaje nikada.

Ja sam odrasla. Došlo mi je vrijeme da takva budem, pa sam većinu vremena odrasla. Odrasla u računima, odrasla na poslovnim sastancima, odgovorna i ozbiljna u naizgled nerješivim problemima, ponekad i odrasla u ljubavi i strogoći. U redu odraslih stojim prečesto ispod neonskih reflektorica koje mi u odbljesku staklenih vrata, koja savjesnim redom imaju polijepljene obavijesti otisnute na A4 papiru Times New Roman fontom, daju tu proziruću presliku odrasle žene kojoj iznad ušiju kosa zaboravlja pigment, a bore utješno zove smijalicama. Ali kada ne gledam tamo, kada okrenem leđa odbljesku, sasvim sigurno znam da je lažan. Jer sigurno se taj odbljesak vrti na vrtuljku dok ne gledam, pa se pravi ozbiljan kada provirim.

Kako znam? To rade i moje vile. Prave se odraslima s vremena na vrijeme, a ja se pravim djetetom s vremena na vrijeme, pa se nađemo na pola puta. I na tih pola puta…ma znate. Sigurno ste bili tamo. Tamo gdje je sloboda brižna. Gdje naučiš o životu više nego da si ih proživio stotinu.[[MORE]] I ne brinem se hoće li juha prekipjeti preko ruba lonca, jer i ako prekipi, zabavno je znati kako juha to može. Ne brinem se što će se zdjela sa šlampavo umiješanom smjesom za kolače  prosuti po kuhinjskom podu, jer ako se i prospe, praviti ćemo se da je to Rorschach test i pronalaziti smiješan smisao u mrljama na podu. I uvijek mi je beskrajno važno čuti što će vile reći, neopisivo potrebno vidjeti kuda će krenuti, i biti ću toliko snažna sa spoznajom kako dijelimo iskustva, kako učimo novo, kako se nadograđujemo, kako surađujemo i kako se poznajemo.

Moje vile. Zovem ih mojima, jako često. Zapravo, zovem ih mojima uvijek. Jer moje su u srcu, jer mene inspiriraju, mene toliko vesele, da ponekad niti ne mogu disati od veselja kada ih vidim. Razigrane, lagane kao pera, skupljaju iskustva kao školjke na plaži sa kojih se prije par minuta povukla plima. I svaka ih školjkica nasmije, pa jedna drugoj krenu u trk kako bi se pohvalile.

Blago se onima koje te vile grle, a ne štede zagrljaje niti najmanje. Blago se meni što ih znam, i što se s njima s vremena na vrijeme poigram.  I tako sam jednom, u odraslom redu, krajićkom oka u odbljesku dosadnih vrata uhvatila vilu kako mi se smije. I znate što? Ja nisam odrasla, samo se ponekad pravim da jesam, ali u očima vila, ja sam još jedna vila s kojom se igraju, baš kako u mojim očima one nisu djeca, nego vile.

I tako, da vam bude sasvim jasno:  ja ne radim sa djecom, ja se igram sa savršenim bićima. I savršen je pozdrav, kad me vidite na cesti, da glasno povičete za mnom:-„Hej Pixie!“ , i razmašite se rukama u pozdravu, odvaljujte od smijeha na ono što vam možda na prvi pogled ne ide. Jer sve se može kad se hoće.  Evo, ja pečem nevidljive kolače s vilama. I za vile i vilenjake, takve čiste duhom je PixieKid.

pixiekid likes crazy fashion and out there clothes that most people couldn’t pull off. she spends half her life crying over beautiful men that are 10 or more years older than her. she loves flowers and writing poetry about the moon and stars. she wishes she could change her name to something pretty like iris